Blog gostiju: Drago nam je što možemo podijeliti rad stručnjaka za tehnologiju i sigurnost djece na mreži John Carr OBE. U ovom blogu „Molimo kontaktirajte svoju banku“ on govori o velikom novom razvoju u oblasti onlajn zaštite dece.
„Gledajući unatrag na period svog angažmana u svijetu zaštite djece na internetu, mogu se brzo sjetiti nekoliko istaknutih trenutaka. Ranije ove sedmice dodao sam još jednu na listu. I sa zadovoljstvom mogu reći da je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva odigrala odlučujuću ulogu u njegovom stvaranju.
Misija Ujedinjenog Kraljevstva pri Ujedinjenim nacijama u Beču i Ured Ujedinjenih nacija za drogu i kriminal (UNODC), zajednički su organizovali dva sastanka u globalnom sjedištu UNODC-a. Ministarstvo unutrašnjih poslova poslalo je višeg predstavnika iz Londona.
Prvo je održan dvodnevni stručni sastanak. Drugi je bio sastanak država članica. 71 vlade potpisao prijedlog koji je UK iznijela. U diplomatskim krugovima to je ono što zovu “velika stvar”. Prijedlog Velike Britanije usvojen je jednoglasno i očekuje se da će se kasnije pridružiti još više zemalja. Bravo!
Izvorni Koncept i pripadajući Pozadinski dokument za Stručni sastanak se mogu pronaći ovdje. Bio sam konsultant na projektu.
Uklanjanje CSAM-a i sprečavanje ponovnog učitavanja
Stručni sastanak se fokusirao na načine za jačanje globalnih napora da se osigura brže i sveobuhvatnije uklanjanje materijala o seksualnom zlostavljanju djece (CSAM) s interneta i, što je ključno, kako biste pronašli načine da spriječite njegovo ponovno postavljanje. Ovaj posljednji aspekt je posebno važan jer tako visok postotak slika koje sada kruže online su kopije onih koje su već identificirane kao ilegalne, ponekad prije dvadeset i više godina.
Dijelovi tehnologije koji mogu omogućiti uklanjanje i sprječavanje ponovnog učitavanja postoje već više od jedne decenije. Oni su isprobani, testirani, pouzdani i, obično, laki i jeftini za nabavku i rad. Oni omogućavaju prikupljanje velike količine obavještajnih podataka o onima koji učitavaju i preuzimaju i predaju organima za provođenje zakona koji onda, gdje i prema potrebi, mogu pokušati locirati i zaštititi žrtve i progoniti počinitelje, ali bez ostavljanja slika milisekundu duže koja se može izbjeći. Policajci ne mogu uvijek djelovati brzo. Ali u pristupu usmjerenom na žrtvu brzo je vrijeme upravo ono što žrtvama treba. To je od vitalnog značaja za zaštitu. Progon počinitelja i uklanjanje slika jasno nisu u suprotnosti jedno s drugim. Oni su komplementarni.
Iako to nije bilo na našem dnevnom redu, čuli smo kako, u nekim jurisdikcijama, zakonodavna tijela čak razmišljaju o tome da korištenje tehnologije o kojoj se spominje bude obavezno. Na to su natjerani jer, uprkos svakojakim obećanjima i dobrovoljnim izjavama datim godinama, količina CSAM-a u opticaju, već enormna, i dalje raste. Ne dole. Nagli porast broja koji se dogodio tokom izolacije nije jenjavao. Sve to i dalje ide u pogrešnom smjeru. Moramo preokrenuti ovaj trend i krenuti”ka nuli” (što je bila tema cijelog događaja).
Novo ili ponavlja?
Novo ili ponavljano, stalna šteta koju slike nanose žrtvama prikazanim na njima je opipljiva, kao i rizik koji predstavljaju za djecu koja su još neozlijeđena. Zašto? Zato što CSAM pomaže u stvaranju, održavanju ili promoviranju pedofilskih mreža i pedofilskog ponašanja u svakoj zemlji na svijetu. Nigdje nije izuzeto. Nigdje.
Samo iz tih razloga ljudi moraju prestati sugerirati da je uklanjanje CSAM-a nekako loš odnos ili druga najbolja alternativa za sprječavanje seksualnog zlostavljanja djece na prvom mjestu. Uklanjanje CSAM-a je oblik prevencije, kako u pogledu djece koja su još neozlijeđena, tako i vrlo očigledno u pogledu one djece koja su već viktimizirana i koja se pojavljuju na dotičnim slikama. Za te žrtve uklanjanje smanjuje reviktimizaciju i otklanja druge potencijalne opasnosti. Dakle, nije ni ili. I jedno i drugo nam je potrebno jer su oni u stvari sastavni dio svake pristojne holističke strategije.
Ne poduzimajući hitno uklanjanje CSAM-a nakon što je obaviješten o njegovom prisustvu na virtualnom posjedu, ili ne poduzimajući korake da spriječi ponovno postavljanje istih slika, relevantni akteri u različitim dijelovima internetskog lanca vrijednosti postaju saučesnici u zloupotrebi .
Oštro? Ne baš. Problem je veoma poznat. Njegove posljedice za neke od najugroženijih članova društva jednako su dobro poznate i potpuno predvidive. Jedino pitanje je, dakle, stepen udaljenosti, što znači stepen odgovornosti koji se pripisuje svakom akteru. Same platforme moraju snositi najveću odgovornost, ali šta je sa svim tim pružaocima pomoćnih usluga? Ostala preduzeća ili organizacije koje, u stvari, omogućavaju rad loših platformi, šta je s njima?
Elokvencija novca
Čovjek odmah pomisli na oglašivače. Zatim tu su hosting kompanije i, o da, provajderi usluga plaćanja. Pogledajte samo šta je uradila jedna veoma velika onlajn kompanija Visa i Mastercard zaprijetili da će povući svoje objekte. Uzgred, dotična kompanija je uspjela sve srediti tokom vikenda.
Mi jesmo ne čuj ih kako kažu
“Mi svoje odgovornosti shvatamo veoma ozbiljno. Ali ti ne razumiješ kako te stvari funkcioniraju. Veoma je teško i tehnički komplikovano. Kretaćemo se što je brže moguće.”
72 sata. Urađeno i očišćeno. Poslovanje je nastavljeno, ali prema novim operativnim smjernicama platne kompanije smatraju prihvatljivim. Gdje ima volje ima i načina i razgovora o novcu. Glasno i elokventno. Niko nije primoran da posluje sa finansijskim uslugama ako mu se ne dopada kroj njegovog kraka – ako misli da se ne ponaša kako treba. Slušamo o uživanju u reflektovanoj slavi tuđe vrline. Postoji i suprotnost tome. Ako plešete sa dimnjačarom, nemojte se iznenaditi ako završite prljavo.
Veoma važno upozorenje
Međutim, vjerujte mi kada vam kažem neke dijelove internetskog lanca vrijednosti, oni koji su malo udaljeni od svakodnevnog upravljanja internetskim poslovanjem, zapravo, nisu toliko svjesni CSAM-a i online seksualnog zlostavljanja djece kao mi mogli zamisliti ili bismo se mogli nadati da će biti. Moramo to ispraviti. Jednom kada budu dovoljno brzi, siguran sam da će uslijediti dobre stvari. Nijedno pristojno ljudsko biće ne može sjediti skrštenih ruku i ne djelovati kada to imaju u svojoj moći.
Ostavljajući za sada kompanije za kreditne kartice i pružaoce platnih usluga po strani, ovdje posebno mislim na banke i nekoliko drugih finansijskih institucija, npr. razvojne agencije. Zašto to kažem? Jer zahvaljujući ovoj inicijativi UNODC/UK, Alexandra Martins iz UNODC-a i ja smo dobili priliku da razgovaramo s njima direktno i na visokom nivou. Otkrili smo da guramo otvorena vrata. Nekoliko ih je došlo u Beč i puno i energično učestvovalo u diskusijama.
Zadatak je sada pronaći pravi način da se stvari krenu naprijed. Vidi ispod. Imate ulogu i sada i kako ovaj pokret dobija na zamahu.
Sastanak eksperata
Prvi od dva sastanka u Beču bio je skup stručnjaka.
Ali, da pozajmim onaj dobro poznati reklamni džingl, to nisu bili obični stručnjaci. Ono što je kod njih bilo neobično je prvenstveno njihov raspon. Zapravo, mislim da takva kolekcija nikada ranije nije bila sastavljena. Ikad. Bilo gdje. Pravila Chatham House-a me sprečavaju da imenujem neke od onih koji su dali doprinos i tokom dana i, što je jednako važno, u pripremnim fazama prethodnih mjeseci.
Ispod je moj rezime onoga što sam mislio da je nekoliko ključnih zaključaka.
Makroekonomski troškovi i koristi nisu dobro shvaćeni
U Dodatku A Pozadinski papir gore pomenuti vidjet ćete koliko se malo zna o pravim makroekonomskim troškovima seksualnog zlostavljanja djece. Ima tendenciju da se izgubi pod generalizovanijim naslovima “maltretiranje” ili slično.
Stoga ne iznenađuje da ne postoji ni dobro razvijeno razumijevanje "internet dimenzija" povezan sa ukupnim troškovima savremenog maltretiranja dece. Stručnjaci dolaze do stava, na primjer, da postoji podskup povreda koje su posebno povezane sa žrtvom prikazanom u CSAM-u. Možeš li patiti “Posttraumatski stresni poremećaj” proizašlih iz prvobitnih radnji seksualnog zlostavljanja ako, u pogledu kruženja slika vašeg bola i poniženja internetom, za vas ne postoji "Pošta"?
Možda smo svi gledali kroz pogrešan kraj teleskopa ili bismo trebali koristiti različite ili dodatne instrumente? Novac s priloženim brojevima može razjasniti i ubrzati mnoge stvari. Posebno za preduzeća. Vidi gore. Ali i Vlade. Da, postoji i rizik da to može usporiti stvari, ali ozbiljno sumnjam da će se to ovdje dogoditi i, u svakom slučaju, istina nam nikada ne može naškoditi.
Apeli na ljude da rade pravu stvar samo zato što je to prava stvar su i dalje važni. Oni postavljaju normativne standarde, ali ako smo išta naučili iz sumornog mnoštva obećanja i neispunjenih težnji koje su do sada karakterizirale internetsku samoregulaciju, to je da sama vrlina nije dovoljna da se igla pomakne dovoljno snažno, dovoljno dosljedno ili dovoljno brzo. Dosta je bilo. Dozvolite mi da vas samo podsjetim na riječi australske povjerenice za e-sigurnost u njenom prvom statutu transparentnost
“neke od najvećih i najbogatijih tehnoloških kompanija… zatvaraju oči, ne poduzimajući odgovarajuće korake da zaštite najugroženije od najgrabežljivijeg”.
Ali skrećem pažnju. Malo.
Vraćajući se ekonomiji, radosno istraživanje makroekonomske dimenzije politike u ovoj oblasti sada je u toku uz pomoć profesionalnih ekonomista koji su također dali svoj doprinos podacima prikazanim u Dodatku B Polaznog dokumenta.
Ali prije nego što pređemo na Dodatak B, evo izvoda iz studije iz 2014. pod naslovom “Troškovi i ekonomski uticaj nasilja nad djecom” objavio Overseas Development Unit (ODI), istraživački centar sa sjedištem u Velikoj Britaniji.
Oni su predložili
“…. svjetski troškovi fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja nad djecom mogli bi biti kao
čak 8% globalne ekonomske proizvodnje, ili 7 triona dolara...
I zaključio:
“Ovaj ogroman trošak je veći od ulaganja potrebnih da se spriječi veći dio tog nasilja"
dodavanje
„Moraju se generisati konkretniji podaci i dublje primarno istraživanje o različitim oblicima
nasilje nad djecom, posebno u zemljama sa niskim i srednjim prihodima. Izračunavanje i
izvještavanje o ekonomskim troškovima će dovesti do jačih argumenata za kreiranje politike."
U prepisci sa jednim od glavnih autora izvještaja ODI potvrđeno je:
“Nismo uzeli u obzir internet, jer on nije bio tako važan faktor za djecu... kada smo pisali
papir, a nije bilo mnogo podataka ili dokaza objavljenih u vezi s tim. Veoma je alarmantno kako
brzo postaje glavni faktor.”
Tako je.
Zemlje sa niskim i srednjim prihodima
Uz nivoe zauzimanja interneta u mnogim državama članicama OECD-a već u visokim 80-im i 90-im godinama, približavajući se stopi od 100%, globalno najbrža stopa regrutacije novih korisnika interneta u narednom periodu će biti u zemljama sa niskim i srednjim prihodima.
Problem je u tome što mnogim od ovih jurisdikcija nedostaje ili neophodan pravni okvir, ili odgovarajući nivo tehničkih i drugih resursa da se suoče sa onim što dolazi. Nažalost, iz višegodišnjeg iskustva znamo da su seksualni zlostavljači djece vrlo vješti u prepoznavanju lokacija na kojima su njihove šanse da budu uhvaćeni ili ograničeni minimalne. Stoga, bez mjera kompenzacije, podstaknute novim, brzim vezama koje obezbjeđuje velika dostupnost interneta u njihovoj zemlji, seksualni turizam na ovim teritorijama će se vrlo vjerovatno povećati. Vjerovatno će se povećati prijenos uživo seksualnog zlostavljanja lokalne djece, a lokalni serveri i domeni će postati popularan izbor CSAM sakupljača i distributera. Realnost je stoga da su zemlje sa niskim i srednjim prihodima nesrazmjerno pogođene. Možete vidjeti zašto je UNODC na ovom slučaju i zašto bi im se drugi trebali pridružiti.
Mikroekonomski troškovi se sve bolje razumiju
Zahvaljujući saveznim zakonima SAD-a i izvanrednom radu dvije grupe advokatskih firmi u SAD-u, na čijem su čelu James Marsh i Carol Hepburn, počinjemo sticati bolju predstavu o prirodi i finansijskim troškovima povezanim s tim da ste pojedinac koji je žrtva prikazana u CSAM-u koji se zatim distribuira preko interneta.
Brojevi su navedeni u Dodatku B Backgound Paper referenciran ranije. Bez sumnje će ovi podaci poslužiti i pomoći u oblikovanju makroekonomskog istraživanja koje predstoji. Ipak, pozivam vas da sada pogledate te brojke. Predstavljeno je 11 slučajeva. Elementi dostavljenih podataka su izostavljeni, ali i pored toga ukupni prikazani procijenjeni troškovi su iznosili 82,846,171 USD. Pogledajte i neke od pojedinačnih kategorija, npr. medicinski troškovi za jednog pojedinca procjenjuju se na 4.7 miliona američkih dolara. Onda razmislite o svim žrtvama koje to nisu “dovoljno sreće” kako bi se mogli povezati s Jamesom Marshom ili Carol Hepburn ili nekim od njihovih kolega.
Ta otvorena vrata
Ranije sam spomenuo kako smo Alexandra Martins iz UNODC-a i ja bili u mogućnosti da se sretnemo sa razvojnim agencijama i ljudima sa visokog nivoa u svijetu bankarstva.
Šta da kažem? Nikakva vrata nam nisu zalupila pred licem. Naprotiv. Istina je bila upravo suprotno. Ali evo u čemu je stvar. Bila je jedna fraza koja mi je ostala u srcu. Kada smo razgovarali sa jednim određenim insajderom na visokom nivou, nakon što smo izložili problem, našu verziju rješenja i naše nade kako bi banke i druge finansijske institucije mogle pomoći. On je jednostavno rekao
“Ovo nije novi prijedlog. Vidim da se vrlo lako uklapa uz ili vjerovatno unutar iste međubankarske mašinerije koja već postoji za rješavanje pranja novca”.
Drugi finansijski akteri spomenuli su pozitivan rad koji su obavili i u svoje ime i sa svojom bazom klijenata u vezi s klimatskim promjenama, protiv ropstva, dječjeg rada i drugih pitanja zbog kojih je "S" ESG.
Banke su pokretači i fasilitatori
Da to kažem malo drugačije, banke znaju da su oni koji omogućavaju, olakšavaju. Oni znaju da imaju dužnu pažnju i KYC (Know your Customer) obaveze. Takođe znaju da ne žele da budu povezani sa preduzećima koja se smatraju upornim prestupnicima. To je u smislu nečinjenja svega što je razumno moguće identifikovati. To uključuje brzo brisanje CSAM-a i sprječavanje njegovog ponovnog učitavanja. Ali do sada, neukaljana istina je da ih niko nije pitao niti im direktno skrenuo pažnju na stvar. Ili barem ne na način na koji smo to učinili kroz ovu inicijativu UNODC/UK.
Evo jednog od izazova sa kojima se tada suočavamo. Osmisliti način da se osigura da banke i druge finansijske institucije imaju pristup pouzdanim informacijama. Informacije o tome koja preduzeća, njihovi stvarni ili potencijalni kupci, ne rade pravu stvar. Informacije o kupcima koji trebaju poboljšati svoju igru. S tim u vezi prisustvo u Beču, posebno Kanadskog centra za zaštitu djece, NCMEC-a, IWF-a i telefonskih linija iz INHOPE mreže je bilo jako važno.
Evo gdje odmah možete pomoći. Kontaktirajte svoju banku. Pitajte ih koje politike ili procese imaju kako bi osigurali da ne pružaju bankarske usluge preduzećima koja očito izostavljaju djecu u pogledu uklanjanja CSAM-a. I pitajte ih, ako im je ovo prvi put da razmišljaju o ovome, da li bi ipak rado istraživali to dalje?
Znaš kako da me uhvatiš. I pazi na ovaj prostor.
#CSAMunbanked.” Prvi put objavljeno OVDJE.
